To
slatko prokletstvo. To super tanko svrdlo što ruje u glavi. Buši opne,
probija spirale, šulja se sa lijeve strane na desnu. I ne prestaje. O,
ne! U bušenju je zametak neke ideje, nešto što ubode čovjeka, strese ga
poprijeko i usadi mu otrov. Otrov stvaranja. To je krvavi proces
pretakanja misli na papir. Prva rečenica neke slike, osjećaja, nekog
stanja koje skakuće po mislima, izlazi kroz uši, omata se oko ruke i
plazi jezik ravno u lice. Izaziva. Provocira.
Nekako čovjek preživi dan i legne na počinak sa željom da se ujutro
probudi posve bistar, pročišćen od svih ideja. Buđenje vraća u
stvarnost. Ubija želju za prazninom uma savršenim pogotkom. Brza smrt
ljudske volje. Klica neke priče, komadić stvarnosti, uhvaćen u slabašnu
maštu čovječju prvo je što se sretne ujutro. Za vrijeme brijanja izazov
sjedi na ramenu i lupka prstima po potiljku, vuče za uši, grize desni�
Izazov traži da bude zapisan. Zahtjeva! Zapovijeda!
Tko ima hrabrosti bacati ideje poput opuška, iz
voleja ih opaliti, lansirati u mrak zaborava? Nitko. Nema više heroja
takvog kalibra. Ustati usred pisanja, ogrnuti kaput i izići van. U do
konu šetnju. Pustiti da misli rade svoje. Voditi ih kao psa na uzici.
Dati im uvjetnu slobodu�
Uzimam kemijsku. Želim sažvakati prvu rečenicu.
Želim je pregaziti, satrati joj postojanje i zauvijek ostaviti iza
sebe. Pojavljuje se još nešto. Posljednja rečenica. Uvijek u paru sa
prvom. Naravno. Rođenje i smrt u jednom. Od glave i repa stvaram zvijer
po vlastitoj želji. I ako želim mogu joj prikvačiti sedam pari nogu.
Čista esencija. Unutarnja masturbacija organizma, stvaranje supernove
negdje u predijelu pluća.
Rođenje iz ništavila, jureći vlak koji brzinom od dvijestotine
kilometara na sat prolazi kroz stanicu na čuđenje dobroćudnog
skretničara.
Trebam nešto� Trebam "pet hiljada ljudi sa dignutim čašama". Trebam
vrevu i komešanje. Buku, zveket čaša koji je glasniji od kakofonične
glazbe iz čudnog aparata. Počinje odvajanje od mene samog i promatranje
iz prikrajka. Za Boga miloga, kakve jadne kretnje. Kakva nezgrapnost!
Sve to trebam odbaciti. Igram se riječima, vrtim ih, bacam u zrak i
dočekujem vrlo mekano - nosom. Žongliram poput cirkuskog artista.
Sada odlučujem posuđivati riječi i rečenice drugih ljudi. Oni mi,
naravno, neće zamjeriti. Skupljam hrabrost za ulazak u duboke rečenice
Dostojevskog. Mogu li tako dugo držati dah? Hoću li izdržati do kraja
njegove misli? Što bi bilo da je on zaista završio pod hladnom ruskom
sjekirom, da je konj bio malo sporiji, da pomilovanje nije stiglo?
Skakućem veselo kao vrabac kroz abecedarij književnika. Prizivam
sjećanje, ono nesvjesno. Evo, Hamsunovi opisi doline, njegova pritajena
skromnost eksplodiraju mi pred očima i zasipaju pepelom njegovu
Kristijani.
Još malo i utući ću tu ideju. Još
nekoliko poteza perom i moja će ludost biti potpuna. Ja zapravo i ne
želim biti pošteđen iskakanja iz kolosijeka. To je ona bol koja se
utisne u tabane i istovremeno godi koliko i smeta. Došao sam do
poslijednje rečenice. Odbijam napisati takvo što. U pisanju ne postoji
konačnost. Ne postoji cilj. Samo proces, koji vremenom nadrasta krutu
realnost i živi zasebnim životom. Životom neprihvatljivim za onaj uski
dio društva koji si je dao za pravo da žigoše dobro i zlo. Što se mene
tiče, mogu svoj sud napisati na najfinijem papiru i njime si lijepo
obrisati guzicu.
